Neutrinska fizika

Upotrebom komore na mjehuriće prvi puta je otkriven neutrino 13. prosinca 1970. Neutrino je udario proton u vodikovom atomu. Sraz se vidi na desnoj strani, gdje se sijeku 3 linije.
Unutar neutrinskog detektora MiniBooNE.
Beta-(minus) raspad: nestabilne atomske jezgre koje imaju višak neutrona mogu spontano ostvariti beta (minus) raspad, gdje se neutron raspada u proton, uz zračenje elektrona i antineutrina (elektronski antineutrino ili antičestica neutrina), s vremenom poluraspada od 10,3 minute.
Prikaz neutrinskog teleskopa ANTARES raspoređenog pod vodom.

Neutrinska fizika je grana fizike razvijena krajem 20. stoljeća, pri opisivanju svojstava neutrina i njihova međudjelovanja (interakcije) s drugim subatomskim česticama. Od pretpostavke postojanja neutrina 1930. do njegova otkrića kao čestice proteklo je 25 godina jakog istraživanja. U istraživanjima, koja su započela radom M. Koshibe sa suradnicima (1998.), radi registracije reakcija neutrina s drugim česticama, koristio se bazen s 50 000 tona vode i 11 146 fotomultiplikatora, dobivene su, uz iscrpniju informaciju o Sunčevim neutrinima, prvi put i naznake za oscilacije atmosferskih neutrina (nestajanje mionskih neutrina koji do detektora dolaze odozdo, kroz Zemlju). To je bio poticaj za pokretanje pokusa s dugim snopovima mionskih neutrina, koji od ubrzivača čestica (akcelerator) koji ih proizvodi do osjetnika (detektora) putuju kroz Zemljinu unutrašnjost. Ti su pokusi odigrali ulogu prvih neutrinskih teleskopa, opažanjem neutrina sa Sunca i sa supernove SN87A. Jedino se u "neutrinskom svjetlu"«, koje ne mijenja smjer na putu do promatrača, može utvrditi položaj izvora primarnoga kozmičkog zračenja (primjerice aktivnih galaktičkih jezgri) i već postoje nebeske karte izvorâ kozmičkih neutrina.[1]

  1. neutrinska fizika, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 9. siječnja 2020.

© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search